OSIJEK – U nastavku socijalnih tribina u Vikarijatu Osijek mr. sc. Igor Jakobfi, vjeroučitelj i tajnik Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja Đakovačko-osječke nadbiskupije, održao je 3. svibnja izlaganje o temi evangelizacije kao identitetu Crkve u apostolskoj pobudnici pape Franje Evangelii gaudium (EG). Nakon zajedničke molitve, dr. sc. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“, uvodno je istaknuo kako „ključna i vrlo zanimljiva, autentično prepoznatljiva pobudnica Radost evanđelja je programski dokument u kojemu papa Franjo govori što u svom pontifikatu želi provoditi, o ‘Crkvi izlaska’ u suvremenom svijetu“. „Prvi dokument pape Franje (objavljen 26. studenog 2013. godine) nije isključivo socijalni, međutim pojam evangelizacije je socijalan. Evangelii gaudium u 288 brojeva razlikuje se od ostalih dokumenata stilom pisanja jer je tekst pisan narativno u prvom licu jednine, stilom specifičnim i zahtjevnim, autoritarnim, a sadržaj je inkulturiran za sadašnji trenutak i to je dokument koji obvezuje.
Riječ je uistinu o programskom dokumentu Franjinog pontifikata (EG 25) u kojemu se stotinjak puta javlja pojam radost/radovati se, skoro dvije stotine puta pojam evangelizacija/evangelizirati, više od 130 puta pojam misija/misionariti i sedamdesetak puta pojmovi: siromaštvo/siromašni/isključeni. Premda se čini da je originalan i revolucionaran, kako se moglo razlučiti u medijima, ipak nije. Cjelokupni tekst (288 brojeva sadrži 217 fusnota) jest kontinuitet koji ne donosi spektakularno novo, ali način kako to donosi je novo, originalno i to u: stilu izražavanja, pristupu koji odražava Franjinu svijest o vlastitom autoritetu i poslanju (‘Ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa’; ‘Navjestitelj evanđelja nikada ne bi smio imati trajno žalosno lice kao da je na pogrebu’, EG 10; ‘Znamo, naime, da joj vjernici (misli se na homiliju) pridaju veliku važnost; i oni, kao i sami zaređeni službenici, mnogo puta trpe zbog propovjedi: prvi zato što ih moraju slušati, a drugi zato što moraju propovijedati! Žalosno je što je tomu tako’, EG 135; ‘To je tako jasna, tako izravna, tako jednostavna i tako rječita poruka da je nijedna crkvena hermeneutika nema pravo relativizirati. Zašto komplicirati nešto tako jednostavno? Ne bismo smjeli biti zaokupljeni time da ne upadnemo u doktrinarne zablude, nego moramo paziti i na to da budemo vjerni tomu svjetlom putu života i mudrosti’, EG 194; ‘Ako se netko osjeća uvrijeđenim mojim riječima, mogu samo reći da ih izražavam s ljubavlju i s najboljim namjerama…’, EG 208) i temperamentnom načinu izjednačavanja socijalne dimenzije evangelizacije s evangelizacijom te stavljanju naglaska na subjekte evangelizacije i produbljivanju govora o njima, kazao je Jakobfi razloživši kako se medijskoj javnosti isticalo kako papa Franjo prvi govori o ‘Crkvi siromašnih’, no još 1962. godine Ivan XXIII. upotrebljava tu konstrukciju i osnovana je neformalna radna skupina pod nazivom Crkva siromašnih. Jakobfi je podsjetio da su za temu evangelizacije u povijesnom kontekstu bitni dokumenti koje su objavili: Pavao VI. (Evangelii nuntiandi, 1975.); Ivan Pavao II. (Nova evangelizacija, 1979.; Preferencijalna opcija za siromašne, 1987.), te da 2007. papa Benedikt XVI. piše: ‘To je opredjeljenje sadržano u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji je postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom.’ „Godine 2012. održava se 13. redovno opće zajedanje Biskupske sinode na temu ‘Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere’, dok 2013. pontifikat počinje papa Franjo i objavljuje Evangelii gaudium u kojem stoji: ‘Želim siromašnu Crkvu za siromašne’ (EG 198), progovara o nekim današnjim društvenim patologijama (EG 52 – 60), primjerice o ekonomiji isključivanja, novcu kao novom idolopoklonstvu i socijalnoj isključenosti kao generatoru nasilja.
Učinjen je odmak od socijalnog nauka u smislu ‘sve je jasno, idi u svijet i evangeliziraj’ pri čemu se u pobudnici stavlja naglasak na subjekt evangelizacije. Evangelizacija mora biti evangelizirana u smislu da onaj tko je evangeliziran evangelizira evangelizatora. Konkretno, EG govori o subjektima evangelizacije (oni su naslovnici evangelizacije) i o naslovnicima evangelizacije (jesu subjekti evangelizacije). Isus je tu realno prisutan, pozvao nas je u zajedništvo i mi smo dio otkupljenog naroda. Smrt nad nama više ne vlada. Isusa ne možeš naučiti, moraš se susresti s njim! A to je pitanje osoba, osobe koja je u narodu. Susresti Isusa znači rasti, a mi smo učenici i misionari u nerazdvojivom identitetu. Isus želi da budem njegovo oruđe i svakoga dana rastem da bih ljubav mogao komunicirati drugome, a to je moguće kroz potpuno uključivanje u društveni život. Ne možeš biti misionar, ako se nisi potpuno uključio u svijet! Crkva mora biti tu da bi zajedno podijelili radost, a to je otvorenost naslovnika Božje ljubavi prema onima koji se nama baš i ne sviđaju jer svi su pozvani. Crkva mora rasti u svijesti trajne (EG 3, i 164) potrebe svakodnevnog obnavljanja susreta s Isusom, to jest njezini članovi jesu/trebaju biti učenici misionari (EG 120 – 121) odazvani pozivu da rastu kao evangelizatori. Kako rasti? Kroz izgradnju i produbljivanje svoje ljubavi i jasnijeg svjedočenja evanđelja, kroz potpuno uključivanje u društveni život, kako bi po djelima ljubavi (177 i 269 – dijeleći život sa svima, slušajući njihove brige, pomažući im materijalno i duhovno, radujući se s radosnima, plačući s tužnima) drugima posvjedočili/navijestili, a osobno ponovno susreli Kristovu ljubav kao prvi/glavni sadržaj evangelizacije (EG 164). Premda su svi ljudi naslovnici evangelizacije, prednost se mora dati (EG 48 i 186): siromašnima, bolesnima, prezrenima, zaboravljenima i krhkima. Točnije, onima koji nemaju čime uzvratiti i to na način suradnje (EG 188, 192 i 202 – u otklanjanju strukturnih uzroka, promicanju cjelovitog razvoja strukturno) i najjednostavnijih djela solidarnosti (karitativno) jer će u protivnom (EG 199) naše naviještanje biti neshvaćeno i utopljeno u moru riječi današnjeg društva. To je socijalni nauk Crkve. Dakle, imaš li iskustvo Božje ljubavi, susrećeš li Krista Uskrslog, pristupi čovjeku koji ti ne može uzvratiti! Crkva mora biti tu da bismo zajedno podijelili Radost“, razložio je Jakobfi.
Na tribini je bilo riječi i o siromašnima i teologiji utjelovljenja pri čemu je predavač pojasnio: „U bratu se trajno produljuje utjelovljenje za svakoga od nas pojedinačno (EG 179), a posebno u siromašnima, jer On sam posta siromašan kako bi im bio trajno blizak (EG 186), a nas po njima obogatio (EG 197). Pobudnica nam otvara susret s patnjom govoreći o dobrobiti za ne-siromašne (za radosne). Siromašni imaju poseban evangelizacijski značaj za ne-siromašne, pružajući im da kroz vlastitu patnju spoznaju svjedočanstvo spasenjske moći Isusove patnje (EG 198) i kroz nesebično pomaganje iskuse Boga na najposebniji način (EG 272). Dobrobit za siromašne (za tužne) ogleda se već samim time jer zbog svojih teškoća imaju evangelizacijski značaj oni ispunjavaju svoje misijsko poslanje, međutim ne smije ih se svesti na puko sredstvo evangelizacije kroz ublažavanje njihovih patnji, već se mora doprinijeti u ostvarenju njihovog blagostanja i napretka u raznovrsnim dobrima (EG 192) kako bi i oni sami mogli postati radosni evangelizatori i aktivni članovi društva. Jednostavno, iskusit ću Boga kroz tebe, kada se budem ponašao kao On. U spoznavanju patnje, želi da evangelizatori postanu radosni kako bi mogli evangelizirati.“ Govoreći o preduvjetima postajanja/razvoja učenika misionara, socijalni je naučitelj osobito naglasio nužnu obnovu (EG 189): ponajprije uvjerenja (EG 26 – ponovni osobni susret s Kristovom ljubavi bez kojega nema novoga života, istinskog evanđeoskog duha i vjernosti Crkve vlastitom pozivu), zatim obnovu djela (EG 24 -izići, ići u susret drugome, uključiti se u svakodnevni život drugih ljudi, premošćujući udaljenosti, biti spreman poniziti se, ako je potrebno i prigrliti ljudski život, dotičući Kristovo trpeće tijelo u narodu) i obnovu struktura Crkvenih/društvenih (EG 26 – 33 i 183 – 187 – Crkvene strukture moraju postati više misionarske, kršćani moraju aktivno doprinositi izgradnji boljeg svijeta po izgradnji pravednih struktura i inkulturacijom evanđelje) i naposljetku obnovu uvjerenja (novo evangelizirani/inkulturirano evanđelje, EG 69). Na tribini je bilo riječi i o „revolucionarnom“ pogledu svjetskog (ne europskog) pape Franje na cjelinu koju zahvaća opće dobro u vremenskom smislu, ne u prostornom i slikovito je Jakobfi predočio širinu gledanja na svijet u kojoj „model stvarnosti nije kugla već poliedar“ te je razložio tu ideju i pojmove bitne za rješavanje konflikta, kazavši: Vrijeme je obzor budućnosti u kojoj se razvijaju procesi koji se neprestano otvaraju pred nama, a prostor je ograničenost trenutka, ali i sredstvo za započinjanje procesa za razrješenje napetosti između punine i ograničenosti (EG 222 – 225), između ideje i stvarnosti (EG 231 – 233)… Dati prednost stvarnosti nad idejom znači provoditi u djelo Božju riječ i činiti djela pravde i ljubavi. Potrebno je uvijek širiti vidike kako bi se vidjelo veće dobro koje će donijeti blagodati svima pri čemu će svaki dio zadržati vlastitu originalnost i kao takav unijeti najbolje od sebe. Ovim načelom uređen društveni život pruža prostor za život i sudjelovanje svakom članu. Iz pet načela socijalnog nauka Crkve proizlaze četiri načela bitna za izgradnju suživota prema istinskom miru.“
Tribina je otvorena motivacijskim citatom: „Gdje god su učenici prolazili, nastajala bi velika radost“ (Dj 8,8), te završena citatima EG 49 i 272: „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. /Ako želimo rasti u duhovnom životu, ne možemo se odreći da budemo misionari. Evangelizacijsko djelovanje obogaćuje duh i srce, otvara nam duhovne obzore, čini nas sve osjetljivijima za prepoznavanje djelovanja Duha i izvodi nas iz naših ograničenih duhovnih shema.“ Posebna pozornost na tribini izražena je u tematiziranju i definiranju gorućih problema na egizistencijalnoj periferiji u Hrvatskoj pri čemu je Jakobfi izdvojio poteškoće: feminizaciju muškaraca (muškarci koji to nisu), roditeljstvo koje nije odgojiteljsko (ne zato što to roditelj ne će) i problem djece bez odgoja u kontekstu mladih izgubljenih u virtualnom svijetu. U diskusiji je zaključeno kako bi se ovim definiranim aktualnim problematikama egzistencijalne periferije u Hrvatskoj trebalo pastoralno itekako pozabaviti na svim razinama, to više jer je riječ o djeci i mladima, obiteljima i budućnosti.
Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić
Leave a Reply