OSIJEK – Katolička udruga “Veronikin rubac” iz Osijeka broji 63 člana i tijekom 2015. godine skrbila je za 172 starije i nemoćne osobe, darujući 3.747 volonterskih sati potrebitima u Osijeku i okolici.
“Nemoćnom je teško sići niz stepenice sa trećega kata i vratiti se s potrebnim namirnicima. Teško je oprati prozore, ući u kadu, otići k liječniku. Teško je prihvatiti samoću, obići draga mjesta, teško je ili nemoguće obići groblje, ako imaš 85 godina života i živiš sam. Nekima su mlađi umrli, neki iselili ili davno otišli trbuhom za kruhom, a brojnima umirovljenička primanja jedva dosežu preživljavanje ili ih od društvene skrbi dijeli dvadesetak kuna iznad socijalnog cenzusa. Zbog njih desetu godinu u Osijeku postoji “Veronikin rubac”. U devetogodišnjem radu imali smo 90-tak volontera i više od 300 korisnika. Prošle godine napustilo nas je osmero naših štićenika”, kaže Marija Šešo, predsjednica Katoličke udruge “Veronikin rubac”, koja je 29. veljače u sjedištu udruge u franjevačkom samostanu Sv. Križa u Tvrđi održala godišnju skupštinu.
U izvješću stoji da je Udruga vlasnik 58 sredstava ustupljenih korisnicima (bolesničke postelje, hodalice na kotače, invalidska i obična kolica, prenosive toalete), dok pomaganje potrebitima, nabraja Šešo, uključuje: održavanje osobne higijene korisnika, kuhanje, posjete i druženje, veliko spremanje, odlazak liječniku obiteljske medicine, nabavu potrepština u kućanstvu i lijekova, telefonsku potporu, šišanje, pratnju na specijalističke preglede, vožnju na svetu misu, manje kućne popravke, pomoć pri aplikaciji terapije…
“Veronikin rubac” pomaže čovjeku, neovisno o vjerskoj (ne)pripadnosti, i pomaže u usamljenosti što pak Marija Šešo pojašnjava: “U želji da što više steknemo mi smo stavili bake i djedove na stranu, napravili dvogeneracijske obitelji roditelja i djece, dok naši stariji i nemoćni ostaju po strani. Koliko smo puta sa ljubavlju posjetili naše stare? Naša je udruga željela praktično živjeti svoju vjeru. Naš moto je: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 40). Pomažemo im tako da znamo kako se zovu, koje su njihove potrebe, da ih zaodjenemo našom ljubavlju obilazeći ih u njihovim obiteljima, da im pomognemo da im kuća bude uredna i donesemo sa tržnice potrepštine u kuhanju ručka i pranju rublja, održavanju higijene prostora i osobne higijene, dakle tisuću načina kojima možemo učiniti ono što bi nama netko mogao učiniti da smo na njihovu mjestu. Za to ne treba veliko znanje i napori, ni osmijeh, već ponekad sam dolazak – da je netko otvorio njihova vrata, znači im puno. Ne dajemo materijalno, ali darujemo naše vrijeme i blizinu. Starost nije dijagnoza, što s njima nemoćnima? Imamo baku koja hoda u stanu s bocom kisika, a naš član svakog drugog dana dolazi u isto vrijeme promijeniti destiliranu vodu u aparatu za kisik, nije li to zaodijevanje ljubavlju? Nedavno ujutro Ružica Krajina (volontira dajući besplatne frizerske usluge u kući) i ja otišle smo k baki kojoj smo najprije naložili vatru, potom ju je Ružica ošišala, okupana je i posjet je završio dotjerivanjem frizure… Svjesni smo da ne možemo otkloniti, ali možemo umanjiti samoću, beznađe, bespomoćnost, možemo pokušati postati članom obitelji korisnika. Volonter preuzima trajnu brigu za svoga štićenika te, zaista, postaje članom obitelji. Uz njih ostajemo stalno, recimo do smještaja u instituciju, ako nekomu treba takva vrsta skrbi, do ozdravljenja ili na žalost napuštanja života. Kako bismo odgovorili na zahtjeve koji se postavljaju pred volontere, tijekom 2015. darovali smo potrebitima 3.747 volonterskih sati.
No, osobe koje skrbe o potrebitima postaju starije te je njih dvadesetak, od osnutka udruge 2006., zamijenilo mjesto od izdavatelja do primatelja usluge.”
Skupštinu je uveličalo darivanje slike “Veronikin rubac” koju je udruzi uručila Ljubica Jukić Mikrut u pratnji brata, umirovljenoga svećenika Vladimira Mikruta. “Ovu sliku, meni među najdražima, dobila sam od čs Honorate Oršolić i godinama sam ju čuvala… Darujem ju s puno ljubavi “Veronikinom rupcu” i Mariji Šešo za velika djela ljubavi koja činite”, rekla je darovateljica. Među čestitarima za nesebični rad, uz fra Zoltana Dukaija (pozdravio je volontere u ime fratara u Osijeku i Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda), Jelicu Klobučar iz Centra za socijalnu skrb i predstavnicu donatora Osječko-baranjske županije, bila je i Štefica Čučak, predsjednica Humanitarne udruge “Rijeka ljubavi”, sa riječima ohrabrenja: “Vi ste srce Osijeka. Humanitarni rad se ne može glumiti, to je Božji dar. Diveći se vašem predanom radu želim da dugo postojite.”
Tekst i fotografije: Nevenka Špoljarić
Leave a Reply